hiperaldosteronizam značenje

hiperaldosteronizam (hyperaldosteronismus), prekomjerno lučenje aldosterona. Primarni hiperaldosteronizam obuhvaća nekoliko entiteta, koje obilježava povećana i razmjerno autonomna proizvodnja aldosterona: adenom ili karcinom nadbubrežne žlijezde, idiopatski hiperaldosteronizam i hiperaldosteronizam koji se može liječiti glukokortikoidima. U slučajevima idiopatskog hiperaldosteronizma najčešće se nalazi hiperplazija nadbubrežnih žlijezda s čvorovima ili bez njih, ali žlijezde mogu biti i normalne. Lučenje aldosterona povećava izmjenu iona natrija s ionima kalija i vodika u distalnim kanalićima bubrega što rezultira hipokalijemijom i alkalozom. Bolesnici imaju povišeni krvni tlak koji je posljedica povećane retencije natrija i ekspanzije izvanstanične tekućine. Snižena razina kalija uzrokuje mišićnu slabost i umor. Kriteriji za postavljanje dijagnoze primarnog hiperaldosteronizma jesu: 1) dijastolička hipertenzija bez edema; 2) smanjeno lučenje renina koje se ne povećava nakon smanjivanja volumena izvanstanične tekućine (smanjen unos natrija, stojeći položaj); 3) povećano lučenje aldosterona koje se ne smanjuje nakon povećanja volumena izvanstanične tekućine (opterećenje NaCl). Razlikovanje pojedinih entiteta primarnog hiperaldosteronizma nije jednostavno, mogu pomoći dnevne i posturalne razine aldosterona u krvi. Krv se uzima u 8h ujutro, dok još bolesnik leži, i ponovno nakon 4h stajanja (u podne). Porast aldosterona u stojećem položaju upućuje na dijagnozu idiopatskog hiperaldosteronizma, dok se u bolesnika s adenomom nalazi pad ili nema promjene razine aldosterona. Veći tumori mogu se dokazati arteriografijom, ultrazvukom ili kompjuteriziranom tomografijom. Korisna metoda za dokazivanje adenoma je scintigrafija nadbubrežnih žlijezda. Obostrana kateterizacija vena nadbubrežnih žlijezda s istovremenim određivanjem kortizola i aldosterona možda je najkorisnija metoda za razlikovanje adenoma od idiopatskog hiperaldosteronizma. Kirurško odstranjenje adenoma dovodi do korekcije razine kalija u krvi, hipertenzija je i dalje prisutna kod polovice bolesnika. Idiopatski hiperaldosteronizam liječi se primjenom spironolaktona. Dolazi do normalizacije kalija u krvi i smanjivanja krvnog tlaka. U hiperaldosteronizmu koji se može liječiti glukokortikoidima primjenjuje se deksametazon. Sekundarni hiperaldosteronizam, proizvodnja aldosterona kao normalan odgovor na aktivirani sustav renin-angiotenzin. Do aktivacije sustava renin-angiotenzin dolazi u fazi akcelerirajuće hipertenzije zbog smanjena protoka krvi kroz bubrege. Volumna deplecija je glavni razlog nastanka sekundarnog hiperaldosteronizma u cirozi jetre, nefrotskom sindromu i srčanoj dekompenzaciji. Rijedak oblik koji nije obilježen povišenim tlakom i edemima zove se Bartterov sindrom. Najvjerojatnije postoji defekt u bubregu koji ne može očuvati natrij i kloride. Smatra se da gubitak natrija potiče lučenje renina s posljedičnim hiperaldosteronizmom. Biopsija bubrega pokazuje hiperplaziju jukstaglomerulskih stanica.