živci značenje

živci građeni su od vlakana ovijenih mijelinskom i Schwannovom ovojnicom, te vezivnom ovojnicom (endoraeurium). Više niti zajedno ovijeno je vezivnim tkivom (perineurium) u snopiće, a više snopića zajedno čine živac koji obavija epinerium. Neki živci nemaju mijelinsku ovojnicu (postganglionarna vlakna autonomnoga živčanog sustava), drugi nemaju Schwannovu ovojnicu (nervus opticus), a ima i takvih koji nemaju ni Schwannovu ni mijelinsku ovojnicu (njušni živci). Živci čine sustav što povezuje središnji živčani sustav sa svim tkivima organizma i tako omogućuje prijenos impulsa u oba smjera i skladan odgovor na sve podražaje iz okoline i unutrašnjosti tijela. Periferni živci dijele se u moždane (nervi craniales) i moždinske (nervi spinales), a autonomni živčani sustav čine vlakna koja su uklopljena u periferne živce, ali se razlikuju u funkciji i završnoj raspodjeli. Prema funkciji živčana vlakna mogu biti motorna, senzibilna i autonomna. Suština funkcije živaca jest provođenje impulsa. Oni nastaju ili u receptoru (aferentni neuron) ili u centralno smještenim ganglijskim stanicama (eferentni neuron). Impulse koji napreduju živcima čine val depolarizacije i val repolarizacije, a ti valovi posljedica su akcijskih potencijala nastalih na mjestu podraživanja. Brzina napredovanja (provođenja) impulsa iznosi 0,5-120m/s, što ovisi o građi i funkciji mišića. Deblja i mijelinizirana živčana vlakna provode impulse većom brzinom. Mijelinska ovojnica djeluje kao električni izolator, pa impuls u mijeliniziranim vlaknima putuje od jedne do druge Ranvierove užine (čvorića) - skokovita kondukcija. Time se postiže dvoje: troši se manje energije za provođenje impulsa, a brzina provođenja impulsa je veća. Živčani impulsi obično se ne prenose samo jednim vlaknom nego skupinom vlakana. Karakterističan niz živčanih impulsa u brojnim usporednim živčanim vlaknima naziva se živčani signal. Intenzitet signala može biti različit, a gradacija intenziteta postiže se uključivanjem različita broja živčanih vlakana u proces provođenja impulsa. Pri jačem podraživanju nekog receptora uključuje se u prijenos impulsa veći broj živčanih vlakana (prostorna sumacija). Intenzitet signala može se povećati i povećanom frekvencijom impulsa u jedinici vremena (vremenska sumacija). Metaboličko-energijski sustav živca (sa svoja tri glavna dijela: glikoliza, trikarboksilni ciklus, oksidativna fosforilacija) ne razlikuje se bitno od tog sustava u drugim tkivima. ATP je neposredan donator energije. Energija se troši za stvaranje i održavanje membranskog potencijala u mirovanju i za provođenje akcijskih potencijala. Membranski potencijal u mirovanju je specifičan oblik pohranjene energije (u razmjerno velikoj količini), pa je živac, za razliku od živčane stanice, relativno neosjetljiv na hipoksiju. Druga važna razlika prema živčanoj stanici jest u tome što živac može metabolički iskorištavati, osim glukoze, i masti i bjelančevine, pa nije toliko osjetljiv na hipoglikemiju. Glavni izvor energije su ipak ugljikohidrati, pa nedostatak aneurina remeti metabolizam živca.